Učenje je kao veslanje uzvodno, čim staneš vračaš se unatrag!

Za WIFI piše: Martin Piškorić, Executive Coach, expert za osobni i organizacijski razvoj

 

Tri razine učenja

Učim od kada sam se rodio. Bilo svjesno ili nesvjesno. Od govora, čitanja, pisanja, preko upravljanja automobilom, korištenja neke aplikacije na računalu, do životnih iskustava kako se trebam ponašati u određenim situacijama ili novih spoznaja vezanim uz moj omiljen hobi. Način na koji učim znatno utječe na kvalitetu onoga što nosim sa sobom dalje kroz život. Na moje učenje utječu i brojni faktori, poput fokusa moje pažnje, životne paradigme (odnosno, epistemologije), razine fleksibilnosti u prihvaćanju ili neprihvaćanju različitosti koje su prisutne oko mene, načinu na koji doživljavam svijet oko sebe i samoga sebe, utjecaja dosadašnjih iskustava, i tako dalje.

Kao dijete umjetnika, vrlo sam lako i «prirodno» ušao u svijet medija. Od kada sam znao za sebe, oko mene je bio taj kontekst. U naš životni prostor dolazili su i odlazili brojni umjetnici, a ponekad, kada bi raspored mojih roditelja bio zgusnut, a vrtić zatvoren zbog vikenda ili praznika, sjedio bih na probama svoje majke mezzosopranistice, ili pored oca režisera koji je sudjelovao u montaži svojeg novog dokumentarca. Na tehničkoj razini znao sam jako puno o medijima. To je jednostavno bilo dio mene. No u taj svijet ušao sam vrlo mlad, sa tek šesnaest godina, i na razini emotivne zrelosti i znanja s područja suradnje s drugima – potpuno nespreman.

Počeo sam na lokalnom radiju, sa prilozima s područja novih tehnologija i informatike koja je tada bila tek u nastajanju na razini kućne uporabe. Bio sam pun entuzijazma i motivacije, otvoren za istraživanja i kreiranje novog. Nosila su me krila tog unutarnjeg bogatstva (ali i ega, kako sam puno kasnije spoznao) sve do situacije kada je došlo do velike, neplanirane promjene u kontekstu. Naime, nisu se pojavili gosti u studiju s kojima sam trebao razgovarati u živo. Bio sam potpuno izbačen iz takta. U ogromnom strahu. Pogubio sam se. U svojem strahu, a ne fokusiranosti, centriranosti i fleksibilnosti, te u potpunoj obamrlosti i blokadi, a ne svjesnosti sebe i novog konteksta okoline, napravio sam najveću glupost koja se može napraviti u studiju. Uzeo sam upute jednog programskog paketa i počeo bez prekida čitati! Prvo su kolege sa druge strane stakla počeli ulijetati u moje brbljanje sa jinglovima. A onda je nastao stampedo. U hipu su sa te iste druge strane stakla bili dežurni urednici, mahali mi, pokušavali me zaustaviti. Što sam ja za to vrijeme radio? Bez ikakve percepcije toga što se oko mene događa, držao sam nos zabijen u svoje papire i – čitao. Jedino što sam tada trebao napraviti, prije nego što sam uopće počeo sa realizacijom te sulude ideje, je da dežurnom glazbenom uredniku kažem o promjeni koja je nastala. On bi tih dvadesetak minuta puštao glazbu, i sve bi bilo u redu. Naravno, zahvalili su mi se na suradnji.

Moje slijedeće iskustvo bilo je na razini državne radio stanice. Dali su mi šansu, ali pod uvjetom da preuzmem i odgovornost producenta za svoje emisije (drugim riječima, da pronalazim sponzore). Bilo je to u vrijeme Markovića, sa dosta svježeg novca (čitaj: kredita) u tadašnjoj državi. Na razini takve radio stanice dalekog dometa, nije postojala emisija informatičkog tipa. Predivni uvjeti! Sada sam već imao više iskustva, i više sam pazio da ne ponovim stare greške. No, i tada sam bio u velikom novom učenju. Kako obaviti telefonski razgovor za pridobijanje sponzora? Kako im prezentirati emisiju na sastanku na način da je financiraju? Uspijevao sam sve to skupa nekako, sve do trenutka kada nisu počeli procesi koji će u potpunosti promijeniti živote svih sa ovih područja. Promijenio se kontekst. Ponovno. A što sam ja napravio? Jednostavno sam otišao. Nisam stao i zapitao se možemo li nastaviti pod nekim drugim uvjetima? Nisam uskladio svoju emisiju u smislu manjeg vremenskog trajanja, reduciranih putovanja ili priloga snimljenih izvan studija, niti bilo što slično.

Nakon radija, na red je došla televizija. Vjerujem kako nema niti potrebe govoriti o tome koliko je to bio drugačiji medij za mene. Opet, osjećao sam se prirodno u njemu. No tu su do izražaja došle neke sasvim druge potrebe. Bio sam mlad i temperamentan. Prvo što su me učili to je kakav govor tijela moram imati koji je u okvirima dozvoljenog na ozbiljnoj državnoj televiziji. Sjećam se i prigode kada sam sudjelovao u emisiji koju je prenosila cijela bivša država. Moram priznati kako sam se tada susreo sa priličnom tremom.

Primjeri poput navedenih nastavili su se redati u mojem životu. Često novi konteksti, novi poslovi, nove odgovornosti, sa novim potrebnim znanjima. Iz medija sam otišao na fakultet (kao «crna ovca» u familiji, odabrao sam Ekonomski fakultet) i prvih godinu dana «lomio zube» sa raznim teorijama poput krivulje ponude i potražnje (dok nisam malo pohvatao sve to skupa, kasnije je išlo lako). Za vrijeme studija godinu dana sam radio i u jednoj consulting tvrtki, od prvih operativnih poslova do funkcije suorganizatora velikih međunarodnih skupova (i tamo se suočavao sa novim izazovima, od toga kako se faksiraju ponude i kako se pišu dopisi, pa na dalje). Pred kraj fakulteta odlučio sam kao suosnivač pokrenuti novu neprofitnu udrugu za edukaciju, bio nešto u tu svrhu i u Americi i učio snalaziti se u potpuno novoj sredini, u početku gotovo bez prebijene pare. Kada je sve to prošlo, ponovno sam učio, ovoga puta u informatičkoj firmi vrlo visokih standarda poslovanja (koje su morali imati kao Oracle certificirani partner). U funkciji marketing managera učio sam marketinški pozicionirati proizvode na tržištu, kasnije ih prodavati, pa i pomalo sudjelovati u projektima. Da bih znao što prodajem, morao sam učiti o poslovnim procesima srednje velikih i velikih hrvatskih poduzeća koja su već bili korisnici naših poslovnih informacijskih sustava koje sam nudio novim potencijalnim klijentima. Nakon sedam godina toga biznisa, okrenuo se poslu koji i danas radim. Opet krenuo od nule, učio pravila pripreme i realizacije treninga, kako utjecati na grupnu dinamiku, nastavio se educirati u Školi za osobni i organizacijski razvoj na područjima raznih psihologijskih i terapijskih pravaca, što je paralelno sa drugim aktivnostima trajalo šest godina. Tu je negdje krenuo i moj postdiplomski, Master of Business Administration i prva prava konzultantska iskustva.. U međuvremenu prošao i executive coaching akademiju, učio kako raditi na osobnom razvoju jedan-na-jedan. U svim tim navedenim poslovima imao sam svojih uspona i bolnih padova. Učim i dan danas. Učim i dok pišem ovaj tekst za WIFI.

Ako ste primjetili, neke sam pojmove stavljao u kurziv. Kakve su to bile spoznaje do kojih sam dolazio s vremenom? O kakvom se tipu znanja radi? I koje mi je znanje nedostajalo u situacijama svojih neuspjeha koje sam spominjao, kada se činilo kako sam «idealan profil» za te poslove?

 

Tehnička znanja i vještine – „Hard skills“

Ono što svi dobijamo kroz formalnu naobrazbu kolokvijalno ovdje zovem «tehničkim znanjima». To su područja kao što je poznavanje rada na kompjuteru, vožnja automobila, ili širi skup znanja poput onih koje dobivamo u srednjoj školi. Čak i na fakultetima, još uvijek u velikoj mjeri, bavimo se tehničkim znanjima. Učimo makroekonomske modele, svrstavamo umjetnost u određena povijesna razdoblja, ili pak učimo korak po korak kako operirati slijepo crijevo.

Kao što sam već prije spomenuo, na početku svoje prve karije bio sam dobro «tehnički» potkovan. Osim što sam bio dobro upućen u medije, bio sam i vrlo uspješan na informatičkim takmičenjima, programirao sam, «gutao» sve od literature koja mi je bila dostupna u tom području. No ono u čemu nisam bio uspješan, a što me u više navrata «koštalo karijere» bilo je sve osim tehničkog znanja. Tehnička znanja predstavljala su tek vrh piramide svega onoga što sam tek s vremenom naučio kako bih u pojedinim poslovima bio adekvatan.

Ovaj vid znanja svakako nam je neophodan. On nam osigurava važne pretpostavke da se bavimo poslom kojim se danas bavimo. Gotovo svi poslovi koji postoje u našoj civilizaciji oslanjaju se na važna pravila, procedure, znanstvene okvire. Također, velika većina njih ima velik udio operativnih poslova. To je onaj oblik našeg djelovanja gdje se svakodnevno (ili često) bavimo repetitivnim radnjama. Pojedini poslovi, poput rada na blagajni, gotovo su u potpunosti operativnog karaktera. Neki drugi, kao što je kirurgija, imaju ih daleko manje, ali su i tamo prisutna pravila, «papirologija», «administracija».

 

Meke vještine – „Soft skills"

Slijedeće važno područje edukacije, koje je nakon industrijske revolucije započelo svoj rast i danas predstavlja značajni udio svih edukacija koje nisu «hard skills» (odnosno tehnička znanja) upravo su «meke vještine», odnosno «soft skills». To je široko područje koje se različito definira, no postoje određene «standardne teme» s kojima je velika većina osoba upoznata: komunikacijske vještine, rad u timu, ili prezentacijske vještine, na primjer.

Uskoro ćemo otkriti kako tehnička znanja često nemaju svrhu ako nisu stavljena u funkciju putem korištenja adekvatnih koncepata, modela, alata i vještina koji spadaju u «soft skills».

Koja područja u mojem primjeru spadaju u «soft skills» i koje su kod mene bile reperkusije njihovog nepoznavanja? Navedimo ih redom, kako su prethodno zapisane u kurzivu: suradnja sa drugima, percepcija, komunikacija, prezentacija, govor tijela, trema, prodajna argumentacija. Sada kad ulazim u ta područja pitam se i gdje sam ih formalno mogao naučiti? Ako malo razmislim – nigdje. Niti srednja škola, niti fakultet, pa niti postdiplomski (MBA) nisu me pripremili za taj važan dio mojeg poslovnog djelovanja.

Suradnja sa drugima. Ključno pitanje koje ovdje postavljam samome sebi jest kako sam mogao (1) prenijeti svoju viziju nekog radio-priloga glavnoj urednici, (2) realizirati prilog sa suradnicima («tonac», glazbeni urednik,..) i (3) uskladiti prilog sa ostalim sadržajem emisije koja ide u živo (sa suradnicima u studiju) bez da znam kako surađivati sa drugima?

Percepcija. Bez znanja, vještina i prakse u percepciji, kako sam mogao prekinuti svoj siguran put ka izlaznim vratima radio stanice dok sam neprekidno čitao opis programskog paketa? Moj fokus je bio potpuno zamagljen strahom. Ja sam radio u tom trenutku najbolje što sam znao, ali to je bilo daleko od dovoljnog. Niti sam imao fokus (usmjerenu pažnju, odnosno percepciju) na potrebe slušaoca, niti na koncept emisije kao takve, niti na kontekst u kojem sam se nalazio (odnosno, studio i sve osobe koje su bile prisutne «iza stakla»).

Komunikacija i govor tijela. Bilo je brojnih situacija u mojem dosadašnjem poslovnom (i, naravno, osobnom) životu kada nisam adekvatno iskomunicirao ono što sam trebao. Te mi se situacije događaju i danas! Proces učenja o zajedničkom dijeljenju (komunikacija potječe od lat. ko-munis) traje do kraja naših života. Na radio stanici morao sam naučiti pravilno govoriti, ovladati svojim paraverbalnim dijelom komunikacije (ton, visina, dubina, ritam,..). Na televiziji kontrolirati svoje pokrete, prestati «mahati rukama» i pokazivati nervozu kroz razne manifestacije govora tijela. U informatičkom biznisu došao je sasvim drugi riječnik i govor tijela od onog na televiziji (tu sam putem navedenog morao pokazati ekspertizu, profesionalnost, decentnost a ne teatralnost kao na TV-u). Svaki je naredni posao diktirao neke svoje, specifične uvjete.

Prezentacija i trema. Svaki novi kontekst također je utjecao i na način na koji prezentiram sebe i temu. Svaki novi kontekst donosio je i neki novi, meni do tada nepoznat oblik treme. Na radiju je bilo dobro to što ne vidim ništa sem kolega u studiju, ali me u početku zbunjivao vlastiti glas u slušalicama. Na televiziji nisam vidio publiku nego kamere, ali svaki put kada bi se na nekoj od njih upalila crvena lampica u svojoj bi glavi počeo konstruirati drame u smjeru «tko me sada gleda, kako izgledam, jesam li dovoljno profesionalan» i slično. U intimi dvorane za sastanke iz takta me izbacivala neugodna tišina dok stojim pred svima i trudim se prenijeti važne aspekte naše ponude. Ponovno, svaki sam put morao iznova učiti.

Telefonski razgovori i prodajna argumentacija. Nakon što sam olako prihvatio biti i producent svojih emisija na državnom radiju, vrlo brzo sam shvatio u što sam se upustio. Prvih se telefonskih poziva sjećam i dan danas. Razina mojeg straha i nesigurnosti je bila tolika da me doslovno sve bolilo na fizičkoj razini. Pisao sam razne podsjetnike, definirao korake u razgovoru i što ću u kojem reći, i ostajao zbunjen kada bi me osoba sa druge strane telefonske žice prekinula i postavila pitanje koje nije bilo dio mojeg unaprijed zacrtanog scenarija, i koje mi se iz današnje perspektive čini banalnim. U prodajnoj argumentaciji nisam bio uspješan sve dok nisam naučio usmjeravati energiju čitavog sebe na adekvatan način. Kroz pokušaje i promašaje učio sam kako napraviti «setup» čitavog svog nastupa (definirati poruke, odabrati pojmove koje ću naglasiti, imati dovoljno samopouzdanja ali niti previše jer proizvodim ego-reakcije «sa druge strane», kako biti fleksibilan ali i siguran u svom nastupu, itd.)

Gotovo sam siguran da ste i sebe prepoznali u nekom od navedenih primjera. Ako se nije radilo o prezentaciji, možda se radilo o sastanku. Ako se nije radilo o tremi, možda o nervozi. Što god da vas je zadesilo u vašim prvim poslovnim koracima (ili si priznajete, poput mene, da vam i danas predstavlja izazov), možete zajedno sa mnom postaviti slijedeće pitanje: a gdje smo to mogli naučiti u formalnom dijelu svoje naobrazbe. Ako je možda i vaš odgovor «nigdje», ta nam spoznaja može dati i puno mira u nama samima – sasvim je prirodno i normalno da svoje «meke» vještine učimo kroz svoj život.

Područje soft skillsa definitivno zauzima važan dio naše edukacije i naših svakodnevnih poslovnih aktivnosti. Ono je i temelj uspješnog korištenja tehničkih znanja, kao što sam prikazao kroz niz vlastitih primjera.

 

Osobni razvoj

Osobni razvoj je do sada najmanje iskorišteno područje edukacije. Sa druge strane, upravo je osobni razvoj najbitniji aspekt naše edukacije. Područja poput svjesnosti, energije, entuzijazma, fokusa, temeljnih uvjerenja ili intrizične motivacije su ona bez kojih je nemoguće niti zamisliti postojanje ili funkcioniranje na određeni način. Osobnim razvojem razvijamo čitav niz različitih kvaliteta osobnosti, poput dosljednosti, motivacije, odlučnosti, samopouzdanja, ili prilagodljivosti. On predstavlja temelj na kojem stoje i naši soft skillsi, i naša tehnička znanja.

Prilikom jedne press-konferencije vlasnika multinacionalne kompanije novinar je pitao koji je zapravo njihov glavni proizvod. On je izgovorio ime svoje kompanije. Novinar je zastao, zbunjen odgovorom, i zamolio konkretnije objašnjenje. Vlasnik je rekao (parafriziram), kako o kvaliteti njegove kompanije ovisi koliko će biti kvalitetni njihovi proizvodi. Kompanija je zapravo glavni proizvod njegova rada, a sve ono što iz nje izlazi su tek nusproizvodi.

Slična je situacija i sa nama. Onoliko koliko ulažemo u sebe, na razinama naše osobnosti, toliko će biti kvalitetni naši nusproizvodi poput sposobnosti rada u timu, uspješnih poslovnih prezentacija, ili vožnje automobila. Primjerice, ako sam fleksibilan, stabilan, srdačan ili pouzdan (među ostalim svojim karakternim osobinama), uspješno ću surađivati sa svojim kolegama u timu. Ako sam entuzijastičan, imam visoku razinu svjesnosti sebe i konteksta okoline (npr. prisutnih na sastanku), uspješno ću prezentirati

Svatko od nas kroz svoj život prolazi sa nekim specifičnim karakternim osobinama, koje s vremenom svjesno ili nesvjesno mijenja, ili koje ostaju takve kakve jesu. Te nas karakterne osobine čine jedinstvenima, no ta naša jedinstvenost u brojnim kontekstima donosi nam i jedinstvene izazove. U mojem su slučaju to bili, u različitim fazama života, emotivna (ne)zrelost, (ne)fokusiranost, (ne)fleksibilnost, (ne)svjesnost sebe i konteksta okoline, i tako dalje.

Sve dok nisam osvijestio pojedinu svoju (za posao) lošu osobinu, ona je predstavljala dio mojeg nesvjesnog djelovanja, odnosno bila je moj «autopilot» (što ćemo u nastavku detaljnije definirati kao pojam). Radom na sebi osigurao sam napredak – osvještavanjem, prihvaćanjem i kreiranjem novih mogućnoti putem učenja i vježbanja sve dok to novo nije postalo dijelom mene (moj novi «autopilot»). Kroz taj sam proces spoznao kako pojedine moje karakterne osobine lakše, dok druge teže mijenjam. One koje su mi išle teže, njih sam pokušavao manje koristiti, odnosno – više sam se oslanjao na one koje su mi pomagale u poslu. Primjerice, izbjegavao sam operativne poslove jer mi je oduvijek operativnost bila loša strana.

 

Predočavajući Vam sve tri razine učenja, možete samostalno zaljučiti koliko je učenje kroz cjeli život važno. Iz tog razloga mogu reči da je Učenje kao veslanje uzvodno, čim staneš vraćaš se unatrag! 

 

Martin Piškorić