Kako odustati od odustajanja?

Za WIFI piše: Martin Piškorić, Executive Coach, expert za osobni i organizacijski razvoj

Kako se osjećamo kada trebamo učiti novo? Često se uz učenje vezuje neugoda, otpori, osjećaj dezorijentiranosti, ponekad strah od novog i nepoznatog. No, nakon što naučimo i primijenimo novo, kreirali smo si nove mogućnosti, veći izbor reakcija i djelovanja kao odgovora na određenu situaciju. Većina nas je barem jednom u životu odlučila napraviti neke pozitivne pomake na osobnom ili poslovnom planu. Većina nas je i krenula u promjenu. Malo nas je promjenu uistinu i sprovelo do kraja. Negdje „na pola puta“ smo stali i odustali. Ovaj članak je posvećen jednom od mogućih odgovora kako da ostvarimo željeno. Kako da odustanemo od odustajanja. Druga je krajnost kada je naš doživljaj kako spadamo među najbolje. I u toj situaciji ovdje opisan koncept daje razloge zašto da nastavimo dalje na zanimljivom putu kreiranja novih mogućnosti. Primjer koji navodimo je metaforički.

Da li vam je lijepo sjediti pred TV-om, u udobnom kauču, i ništa ne raditi? Kako se u tim situacijama osjećate, osim što vam je lijepo i udobno? Vjerojatno osjećate da ste na sigurnom, možete regulirati toplinu prostorije, pri ruci je sve što vam treba – frižider pun hrane, voda, sokovi, pića. To zvuči kao pravi odmor! Sada zamislite da ste otišli liječniku i napravili godišnje pretrage. Pozvao vas je na razgovor. Kaže, sve je u granicama normale za vaše godine, ali trebali bi se više kretati. Uredski posao loše utječe na vas. Trebali biste početi trčati. Šest dana u tjednu, nedjeljom možete odmarati. To će vam sigurno pomoći, jer osim što će očuvati vaše zdravlje, steći ćete novu psiho-fizičku kondiciju da bolje obavljate svoje dnevne poslove. Izvrsno sve zvuči, ali šest dana u tjednu trčati? To je potrebno, nastavlja doktor, jer morate od potpune neaktivnosti doći do solidnih četiri kilometara trčanja u komadu. Niste baš zadovoljni novonastalom situacijom, ali stalo vam je do boljih poslovnih rezultata, i boljeg zdravlja, pa odlučujete probati.

Krećete sa promjenom. Da biste stigli obaviti novu jutarnju aktivnost, morate se dizati ranije nego obično. To već stvara otpor. Nakon dizanja, morate izaći iz svog prostora van – na ulicu. To je novi otpor. Vani je hladno, ili maglovito, ili kišovito, ili nešto drugo na što nemate apsolutno nikakav utjecaj. Još jedan otpor. Ako ste se u kauču ispred TV-a osjećali lijepo, udobno, sigurno, sa punom kontrolom, onda ovdje u opisanim okolnostima definitivno osjećate neugodu, nesigurnost, manjak kontrole. Spava vam se, vani je hladno, pada dosadna kišica, možete negdje uganuti nogu,… Prostora za negativne misli imate koliko želite. No, recimo da imate dovoljno volje pa ste krenuli sa jutarnjim trčanjem.

Nakon prvih nekoliko treninga primijetili ste do kojeg trenutka možete trčati bez da ste se imalo umorili, i kada kreće zamor i pad performansi. Kada počinjete hvatati zrak. Kada vas počinju boljeti mišići. Kada osjećate da vas napušta volja i motivacija za dalje. Ako vam se odmor dugo vremena  sastojao samo od gledanja TV-a ili čitanja neke dobre knjige (što je svakako korisnije, ali još uvijek u udobnosti kauča), onda ta prijeđena udaljenost u trčanju prije prvog umora varira oko 500 metara. Negdje nakon pola kilometara počinjete osjećati kako vas kondicija naglo napušta. Uzmimo onda tih 500 metara kao neki vaš prosjek. Ako otrčite 500 metara, niti ste umorni, niti ste odmorni. Malo ste se zadihali, ali je sve ostalo OK. Sve ispod 500m – gledanje TV-a, lagana šetnja – sve je to „lagano“ i „ugodno“. Cijelo to područje možemo nazvati zonom ugode.

Svakih novih 100 metara koje ste otrčali nakon što ste probili svoj prosjek (koji u ovom slučaju iznosi 500 metara), predstavlja područje u kojem ste sve umorniji, iscrpljeniji, nervozniji, gdje vam je sve samo ne ugodno. Područje od vašeg prosjeka (500m), do vašeg cilja (4000m), nazivamo zonom neugode. Vi jutarnjim vježbanjem napuštate svoju zonu ugode (toplina kreveta i duže spavanje), i ulazite u svoju zonu neugode (trčanje u ranu zoru uz kišicu i maglu). Ako vam je doktor rekao da se morate baviti sportom zbog vašeg zdravlja, i vi ste se odlučili za trčanje uz cilj koji vam je 4000m, koja je od navedene dvije zone za vas razvojna? U kontekstu vašeg novog cilja, da li je to gledanje TV-a? Kavica na popodnevnom suncu? Sladoled uz šetnju rivom? Odnosno, područje koje smo nazvali zona ugode? Ili je to jutarnje dizanje i trčanje, koje smo nazvali vašim područjem/zonom neugode? Vaše područje razvoja nalazi se u vašoj zoni neugode. Da biste poboljšali svoje rezultate, morate „otići“ u zonu neugode.

Utvrdili smo da se ne osjećamo baš najbolje kada se moramo svako jutro dići i trčati po kiši, pa i kad je lijepo vrijeme forsirati sebe i umjesto spavanja biti u borbi sa svojom lošom kondicijom. No, rekli smo da smo postavili neki određen cilj i pokušavamo na njemu raditi. To je u ovom slučaju 4000m trčanja. Naveli smo također da nam je prosjek u kojem nismo ni odmorni ni umorni 500m. Da je sve od prosjeka prema TV-u i kauču naša zona ugode. Da je sve od prosjeka prema 4000m naša zona neugode. Što se događa nakon nekog vremena bavljenja sportom? Nakon tjedan dana možda ništa. No nakon dva tjedna već polako počinjemo osjećati promjenu. Lakše nam se dizati ujutro. Nakon još dva tjedna više niti onih 500m nije velik problem. Mi smo pomaknuli prosjek sa 500m na neku novu udaljenost s kojom se osjećamo dobro. Primjerice, sa 500m na 900m. Mi smo time povećali zonu ugode.

Što bi se dogodilo da nismo poslušali doktora i ostali samo sjediti pred televizorom u udobnosti kauča? Gdje bi tada bio naš prosjek? Na 500 metara, ili bi se pomaknuo skroz do okvira našeg doma, prebacivanje iz auta u lift, iz lifta na kauč, sa kauča u krevet? Svatko od nas koji smo prošli neku težu bolest (u mojem je to slučaju bila upala pluća), zna koliko je teško u početku napraviti i nekoliko stepenica, a kamoli hodati po gradu ili trčati! Iz ovoga možemo donijeti još jedan važan zaključak: ostankom u zoni ugode mi smanjujemo mogućnost izbora. Taj se izbor u našem slučaju na kraju svodi na krevet i kauč. Sve ostalo nam postaje previše teško.

Uz otpore prema promjenama, gdje negiramo potrebu za nastavkom svojeg razvoja (pa ostajemo u svojoj ugodi), čest je slučaj i da krenemo u promjenu, pa se ubrzo vratimo na staro. Taj proces možemo nazvati Paradoks zone neugode. U zoni ugode funkcioniramo na stari način, temeljimo svoj život na starim obrascima ponašanja. Zbog nekih razloga (savjeta liječnika, trenutka vlastite spoznaje,..) svjesno napuštamo zonu ugode jer želimo promjenu. Time ulazimo u zonu neugode gdje se polako mijenjamo, u novom smo razvoju. No, kao što sam naziv kaže, zona neugode je – neugodna. I zato se često vraćamo nazad u – zonu ugode. Vraćamo se upravo tamo gdje je ono staro što želimo promijeniti ili poboljšati, zbog čega smo u prvom redu i krenuli u novi razvoj. I tu se počinjemo vrtjeti u krug. Kako izaći iz tog zatvorenog kruga? Kako odustati od odustajanja?

Da bismo ušli u promjenu, prvo sebi trebamo postaviti slijedeća pitanja (u zagradi su mogući odgovori za primjer povećanja radne kondicije):

• (1)     što je to što želim promijeniti ili poboljšati („želim imati više kondicije“),
• (2)     gdje me postojeće stanje ugode ograničava da uđem u promjenu („sve ipak stižem napraviti s postojećom kondicijom“),
• (3)     kako izgleda ono novo čemu stremim („sve ću raditi s više užitka i lakoće“),
• (4)     koji je to proces kojim ću se razvijati ka novom („svaki dan ću …“),
• (5)     kojim ću ritmom prolaziti kroz promjenu u zoni neugode („jednom tjedno ću pomaknuti svoje granice…“),
• (6)     kako ću pratiti promjenu u zoni neugode („upisivat ću u Dnevnik praćenja…“), te
• (7)     kako ću znati kada je cilj ostvaren (dostignute zacrtane vrijednosti, više energije na kraju dana,…).

Postavljanjem sedam pitanja na početku procesa, uspješno smo sebi na intelektualnoj (racionalnoj) razini objasnili razloge ulaska u zonu neugode, kako bi nam s vremenom bilo bolje. Nakon toga slijedi naše hvatanje ritma u smjeru kreiranja željene situacije, dosljednost u provođenju zacrtanog plana, te svjesnost što se događa sa nama i u kojem smo procesu. Svjesni smo onda kada obratimo pažnju na ono što radimo, i kontekst u kojem radimo (kada to radimo, u kojem okruženju, na koji način i slično). Što nam je viša razina svjesnosti, to se bolje možemo posvetiti promjeni, jer u suprotnome kao da spavamo i sve radimo automatizmom. Treba nam dosljednosti, kako bi svaki dan provodili program koji smo si zacrtali. Treba nam i ritam, koji nam odgovara – koji je razvojan, a s druge strane nije pretjeran u mjeri da odustanemo i vratimo se u zonu ugode.

Ovdje je važno naglasiti razliku između bavljenja aktivnostima «kroz ego» i onog «kroz kontakt sa sobom». O kontaktu sa sobom ćemo više u narednim poglavljima. Recimo za početak kako je to osluškivanje sebe – svojeg tijela, bioloških procesa (poput eventualne prisutne razine stresa koja se ogleda u promijenjenom ritmu disanja ili grču u želucu). Evo vam mojeg vlastitog primjera. U životu sam imao razdoblja kada sam se aktivno bavio sportom – atletikom, pa kasnije plivanjem. To je u mojem fizičkom razvoju ostavilo pozitivnog traga – proširio mi se torzo, ojačala leđa, kreirali novi mišići na rukama, nogama,.. Neki znanstvenici kažu kako «mišići pamte». Drugim riječima, ako nakon duže pauze nastavite sa sportskim aktivnostima, oni će se puno brže vratiti u staru formu kada ste već u životu radili na njima. Sa tom spoznajom, krećem u teretanu. Osvijestite naglasak – sa tom spoznajom! U samoj teretani ja počinjem sa treningom imajući u fokusu svoju spoznaju, a ne svoje tijelo i biološke procese. Odrađujem puni trening. Srce mi lupa «sto na sat», mišići bride. Ja sam na razini svoje spoznaje zadovoljan, no moje tijelo pati. No, još uvijek toga nisam svjestan. Odlazim doma i sutradan se budim u grču i bolovima. Umjesto da nastavim sa treninzima taj isti tjedan, ja slijedeća tri dolazim sebi.. Tek kasnije shvaćam kako sam trenirao «kroz ego» (svoju spoznaju), a ne «kroz kontakt sa sobom». Jer, da sam bio u kontaktu sa sobom, vjerojatno bih prvi trening završio nakon pola sata, a ne dva sata. To bi mojem, pomalo uspavanom tijelu, bilo sasvim dovoljno za prvi put. Dva dana kasnije ja bih sretan ponovno obukao svoju trenirku i otišao na trening.

Martin Piškorić